Katedrala

Katedrala sv. Jakova u Šibeniku najznačajniji je spomenik hrvatske arhitekture 15. i 16. stoljeća.

S koje god joj strane pristupili, osvojit će nas svojom osebujnom ljepotom. Promatramo li je s rive, s tvrđave ili s gradske plaže, očarat će nas svojim zaobljenim kamenim krovištima koja se sastaju u kriškastoj kupoli, podignutim originalnom montažnom metodom. Njezine skladne proporcije, čiste linije i kupola svjedoče nam o renesansnom stilu koji se u Hrvatskoj pojavljuje upravo na ovoj građevini. Gledana iz zraka, katedrala djeluje kao salivena od jednog komada zahvaljujući korištenju isključivo kamene građe te savršenom skladu gotičkog i renesansnog stila.

Gradnja je započela 1431. godine i trajala je do 1536. , a u prvoj fazi, nazvanoj po biskupu Pulšiću, na njoj rade Francesco di Giacomo, Lorenco Pincino, Antonio Busato (nositelji venecijanske kićene gotike), te domaći majstori Andrija Budčić i Grubiša Slavčić. U ovom razdoblju katedrala je zamišljena kao jednostavna trobrodna gotička bazilika te su podignuti sjeverni, južni i zapadni zid do visine slijepih lukova. Preokret u gradnji nastupa 1441. godine kada je imenovan novi protomajstor katedrale koji dolazi iz Venecije – Juraj Matejev Dalmatinac, rodom iz Zadra.

Svu veličinu njegova genija najbolje ćemo osjetiti pristupimo li katedrali s njene istočne strane; troapsidalno svetište, krstionica i sakristija nisu se više zidale već se veliki kameni blokovi klešu i spajaju montažnom tehnikom. Juraj stavlja skulpturalni naglasak na istočnu fasadu crkve, što do tada nije bio običaj, a originalnu ikonografsku inovaciju u duhu renesansnog humanizma donosi nam u frizu od 71 ljudske i 3 lavlje glave koji okružuje sve tri apside. On sa svojim suradnicima na katedrali kleše portrete običnih ljudi, a ne svetačkih likova. Juraj je majstor koji radi u mješovitom, gotičko- renesansnom stilu, a to najbolje dolazi do izražaja u njegovu remek djelu: krstionici. Tlocrt krstionice je u obliku četverolista, a na poluoble niše nastavljaju se užljebljene renesansne školjke i čipkasti gotički zabati. Krstionica je izvedena sustavom sklapanja velikih kamenih dijelova klesanih po mjeri, a tu metodu Juraj ovdje po prvi put primjenjuje. Strop je izveden od samo devet kamenih elemenata povezanih stepenastim usjecima koji s gornje strane služe kao pod južne apside. Zanimljiva je i Jurjeva ikonografska inovacija: u sredini stropa nalazi se kružni medaljon s likom Boga Oca i golubicom Duha Svetoga, a pod njim se nalazi krsni zdenac. Prilikom krštenja, dijete simbolizira Isusa Krista i zajedno s likovima reljefa čini Sveto Trojstvo. Čovjek tako postaje središte zbivanja iz čega opet iščitavamo renesansni humanizam. Juraj je na katedrali uveo još neke inovacije: na gornjoj plohi apsida izradio je kanelirane niše koje nam zbog primjene linearne perspektive djeluju dublje nego što stvarno jesu. Ovo je prvi poznati primjer primjene linearne perspektive u arhitekturi (potječe iz renesansnog slikarstva). Sa sjeverne strane katedrale formiran je jedan od najljepših renesansnih trgova u Europi. Nasuprot katedrali omeđen je skladnom renesansnom gradskom vijećnicom. Na sjevernom zidu katedrale nalaze se dva isklesana renesansna putta koja nose natpis o gradnji katedrale s godinom 1443. i imenom Georgius Mathei Dalmaticus.

U apsidalnom dijelu, nad nišama, nalazi se izrazito renesansni friz s manjim puttima i bogatim girlandama, a iznad je isklesan okrugli reljef sv. Jeronima s lavom. Ovo je djelo majstora Nikole Firentinca koji nastavlja gradnju katedrale po Jurjevu projektu nakon njegove smrti. On radi na katedrali od 1475. pa do svoje smrti 1505. godine, a počinje sa zasvođavanjem bočnih i središnjeg broda te s podizanjem kupole. U krovnom dijelu ostvareno je savršeno jedinstvo unutrašnjosti i vanjštine: volumen građevine izvana potpuno odgovara obliku unutrašnjeg prostora, a kao rezultat takvog načina gradnje, pročelje ima obris tzv. trolisnog zabata. Ovakvo jedinstvo od početka je bilo Jurjeva ideja, a Nikola ju je do kraja dosljedno proveo i podcrtao postavljanjem kipova svetaca na krovištu koji odgovaraju titularima oltara ispod njih: sv. Mihovil, zaštitnik grada Šibenika, na sjeveru, sv. Jakov nad glavnom apsidom na zapadu, te sv. Marko, zaštitnik Venecije, pod čijom je vlašću i tadašnji Šibenik, na jugu.

Jedinstvo arhitekture i skulpture, jedinstvena metoda gradnje, jedinstvo materijala te ikonografske inovacije razlozi su zbog kojih je katedrala 2000. godine uvrštena na UNESCO-vu listu spomenika, ali sve njezine tajne i dalje nisu do kraja otkrivene. Neke pojedinosti o načinu sastavljanja ploča kupole te spajanju njenih rebara u zaglavnom kamenu otkrivene su prilikom zahtjevne obnove nakon oštećenja nastalih u Domovinskom ratu.

O katedrali se do sada dosta pisalo pa odgovore na pitanja o detaljima gradnje, o njezinoj unutrašnjosti, o portalima čiji su se dijelovi počeli klesati prije početka same gradnje, o tome zašto katedrala nema zvonik prepuštamo volji i trudu znatiželjnih čitatelja, a onima koji su željni nezaboravnih prizora i prekrasnih fotografija preporučujemo da se popnu skalama sa zapadne strane vijećnice, sjednu ispred crkve Svih svetih i uživaju u pogledu na kamenu ljepoticu!