Crkva i samostan sv. Frane

Crkva i samostan sv. Frane u Šibeniku čine vrijedan arhitektonski sklop, a visoki samostanski zidovi zajedno s apsidalnim dijelom crkve nude nam jednu od ljepših vizura grada.

Crkva građena u gotici registrirani je spomenik kulture I kategorije, a samostan krije jednu od najvećih zbirki inkunabula i kodeksa u Hrvatskoj sa vrijednim i rijetkim primjercima. Franjevci konventualci stoljećima su skupljali kulturno blago pa samostan danas ima i zbirku bogatu relikvijama, crkvenim predmetima i slikama, a u crkvi se nalazi vrijedno gotičko drveno raspelo, barokni oltari sa slikama, kamena plastika, oslikani drveni kasetirani strop te orgulje iz 18. stoljeća. Samostan je kroz stoljeća imao važnu ulogu u obrazovanju vlastitih kadrova, ali i vanjskih učenika. U sklopu samostana djelovala je i prva javna pučka škola  u Šibeniku. Kroz cijelo razdoblje mletačke vladavine u samostanu se gajio hrvatski jezik. Ovdje je bilo središte mnogih bratovština, a stoljećima je u crkvi i u dvorištu samostana bilo glavno groblje grada. Crkva sv. Frane je hrvatsko nacionalno svetište Nikole Tavelića, prvog hrvatskog sveca. Kulturna, umjetnička i duhovna dobra crkve i samostana sv. Frane zavređuju našu posebnu pažnju i brigu.

Prvi franjevci stižu u Šibenik već u prvim desetljećima 13. stoljeća. U skladu s tadašnjom franjevačkom praksom nastanjuju se izvan šibenskih zidina na  mjestu  zvanom  Psare, oko sto metara jugoistočno od današnjeg samostana. Ovaj samostan je osnovan još za života sv. Franje Asiškoga(1182.-1226.). Krajem 13. stoljeća gvardijan ovog samostana bio je fra Martin iz Raba koji postaje prvi zakoniti šibenski biskup (1298. godine). Zahvaljujući njemu Šibenik i Trogir potpisuju mir i sklapaju savez protiv bana Mladena Šubića koji se spremao silom zauzeti svoj rodni grad Šibenik. Strahujući da se ban ne utvrdi u samostanu nadomak gradskih zidina, Šibenčani ga 1319. ruše. U 17. stoljeću na tom je mjestu izgrađena utvrda sv. Katarine, a danas se tu nalaze glazbena škola i hotel „Krka“.

Mjesto za gradnju novog samostana izručeno je redovnicima od gradske vlasti, za vrijeme kneza Budislava, 1320. godine. To mjesto se zvalo Oštrica  (Puncta, Punta), a nalazilo se unutar zidina, u njihovom južnom uglu. Papa Ivan XXII, koji tada boravi u Avignonu, svojom bulom od 20. prosinca 1321. dopušta franjevcima da sagrade samostan na navedenom mjestu.

Samostan je smješten na jugoistočnom dijelu stare šibenske jezgre uz gradske bedeme na koje se djelomično naslanjao. Za razliku od tipičnih franjevačkih samostana s klaustrom s trijemovima na stupovima, šibenski samostan ima izduljeno i nepravilno dvorište.

Nepravilnost tlocrta, asimetrija samostanskih krila te nejednak razmak između prozorskih otvora ukazuju na to da je samostanski kompleks koji danas vidimo građen u nekoliko faza. Gradnja započinje 1322. godine, a u prvoj fazi samostan je puno manji od današnjeg i nalazio se uz južnu stranu crkvice sv. Martina koja se tu nalazila prije početka gradnje samostana. Crkva sv. Frane građena je u drugoj polovici 14. stoljeća, a posvećena je 31. svibnja 1423. Do završetka gradnje crkve franjevci su se služili dvjema manjim crkvicama: spomenutim sv. Martinom te sv. Mihovilom na trgu ispred sv. Frane.

Na pročelju sv. Martina danas se nalaze  vrata sa šiljastim lukom, s lijeve strane je nad prozorom  ugrađen romanički luk s lijepom reljefnom lozicom i nizom poredana lišća, a s desne strane nad manjim vratima je drugi poluobli luk na kojem su isklesani izmjenični zupci. Iznad crkvice je 1844. sagrađena biblioteka koja je već 1887. preuređena, a umjesto jednog su otvorena dva visoka prozora s polukružnim lukom. Malo je podataka i o crkvi sv. Mihovila koja je također starija od 1320. ali je više puta pregrađivana. Danas se na istočnoj strani nalaze zazidana vrata s profiliranim dovratnicima i šiljastim lukom. Vrata se nalaze desno od centralne osi pročelja. Na sljeme krova postavljen je ukras, vjerojatno kapitel nekog stupa, a ispod je okrugli otvor.

U dvorištu samostana, pored crkvice sv. Mihovila, uzidan je odljev kamenog reljefa u obliku diptiha. U plitkom reljefu prikazani su sv. Petar i Sv. Mihovil, svaki u polju uokvirenom šiljastim lukom i reljefnim stupićima pod lukom. Lik sv. Mihovila, zaštitnika grada, prikazan je odjeven u vojničku opremu, a pod nogama mu je zmaj kojeg probada kopljem. Diptih je gotičkih karakteristika, a dio je triptiha koji se nalazio na oltaru crkvice sv. Mihovila.

Sjeverni i južni zid crkve prvotno su bili raščlanjeni sa po dva visoka uska prozora jednostavne obrade sa skošenim špaletama. Svijetli dio prozora završavao je šiljastim nadvojem i jednostavnim kružištem, a ukupno je završen polukružnim lukom. Slične prozore nalazimo na velikom broju gotičkih crkava na istočnom Jadranu, ali je vanjski luk obično šiljastog oblika. S dvorišne strane jedan je prozor zagrađen tako da se danas vidi samo vanjski kameni okvir, a drugi je do pola prekriven knjižnicom izgrađenom nad kapelom sv. Martina. Na sjevernom zidu crkve jedan je prozor potpuno sačuvan, ali mu je svijetli dio zazidan. Na mjestu drugog je kapela sv. Križa dograđena u 16. stoljeću. U baroknoj pregradnji crkve u 17. stoljeću otvoren je jedan polukružni prozor na sjevernom zidu crkve i dva na južnom zidu, prema dvorištu.

Osnovna tlocrtno-prostorna organizacija crkve sv. Frane nastala je u gotičkom razdoblju. Na jednobrodni prostor se nastavlja uže svetište koje je prvobitno bilo kraće od današnjeg, pravilnog kvadratnog tlocrta, križno svođeno, s krovom na dvije vode. Današnji izgled svetišta potječe iz 1910. kada je prema nacrtima ing. Silvija Sponze napravljena neogotička bifora te slijepa rozeta. Na sjevernom zidu svetišta izvana se uočava jasna razlika u načinu zidanja nadograđenog dijela. Sjeverni i istočni zid se ne spajaju pod pravim kutom već lagano šiljastim, a cijelo istočno pročelje samostana je u jednoj ravnini. Svetište je u unutrašnjosti od broda crkve odijeljeno polukružnim trijumfalnim lukom. Nekoć se u svetištu nalazio ciborij koji su 1442. podigli Antonio Busato i Lorenzo Pincino koji su radili kao majstori na šibenskoj katedrali. Ciborij je demontiran 1759.-1760.g., a četiri vitka oktogonalna stupa s kapitelima stavljena su pod tada izgrađeni kor. Dva kapitela imaju detaljno isklesano lišće nemirnih obrisa iz kojeg izviru četiri mala poprsja; jedan lik se moli, dva su sa graditeljskim oruđem u rukama, a jedan mirno gleda. Druga dva kapitela imaju isklesane prepletene debele grane sa izraženim kontrastom svjetla i sjene, punog i praznog. Ovo su vrijedni primjeri kamene plastike nastale početkom četrdesetih godina 15. stoljeća.

Na glavnom oltaru danas se nalazi mramorni tabernakul iz 18. stoljeća s velikim drvenim raspelom iz 15. stoljeća. Ovo raspelo je izradio splitski kanonik Juraj Petrović, istaknuti kipar zrele gotike koji je izradio i raspelo u šibenskoj katedrali. Raspelo s prikazom  Krista s glavom klonulom na desnu stranu, istaknutih rebara i naglašenih naturalističkih detalja, doneseno je iz bribirskog samostana nakon rušenja 1527.godine.

Donedavno  se raspelo nalazilo u kapeli sv. Križa dograđenoj uz sjeverni zid crkve u 16.stoljeću. Iznad luka ove kapele nalazi se reljef s prikazom klečećeg sv. Frane koji prima stigmate. Pretpostavlja se da je reljef bio dio veće cjeline unutar kapele koja se nalazila na mjestu današnje, veće kapele sv. Križa. Kipovi sv. Bernardina Sienskog i sv. Stjepana koje je izradio Nikola Firentinac, a danas se nalaze ugrađeni pored prozora u dvorištu samostana, vjerojatno su bili dio ove cjeline razvrgnute u barokno doba. Na oba lika uočava se za Firentinca karakteristično oblikovanje “mokro“ naborane odjeće, a kipovi su datirani u 1464. godinu što bi značilo da je Firentinac već tada prvi put boravio u Šibeniku, a ne 10 godina kasnije kako se do sada mislilo.

Foto

u pripremi